Pripadajući pjesničkome naraštaju koji se na fonu hrvatskoga duhovnog pjesništva afirmirao krajem osamdesetih i tijekom devedesetih godina (J. S. Rabar, M. Stojić, I. Talaja, Ž. Šemper, I. Čuvalo), Adolf Polegubić razvio je vlastit, originalan pjesnički jezik. Pritom smisaona i izražajna snaga njegova pjesničkog jezika u cjelini, tako i duhovnoga, počiva na dvama faktima: ima i razvija pjesnički dar, i napaja se na Riječi, koja je infiltrirana u njegovu: a riječ me Tvoja dotakla / onako oprezno, lagano, / slikovito, melodično, / nasmiješeno i opušteno (»Tvoja me riječ dotakla«); danas sam napisao pjesmu... a ona je ponizno / hvalila Stvoritelja / na potezima pera (»nisu ništa našli«).
Narativan u slobodnu stihu, oskudne deskripcije, no bogate asocijativnosti, njegov je pjesnički jezik zbijen, čvrst, katkad oštar, ali ujedno melodiozan, tankoćutan i nježan, na momente nostalgičan, no nikad tjeskoban ili ogorčen. Naprotiv, naći ćemo u njemu riječ blagu / i korak miran (»oštrica riječi«), koji će voditi k Bogu svakoga tko ga traži.
dr. sc. Vladimir Lončarević