Jezgra sreće za Anselma Grüna jest: budi to što jesi – ali ne kruži stalno oko svojega Ja. Ništa si ne umišljaj. Prihvati da nisi nikakav junak i ne pravi se tako važnim. Radi na svojim slabostima. Ali neka te one ne izjedaju. Pusti ih na miru. Prihvati sebe sa svojim neskladnostima, sa svojim suprotnostima. Jer tek kada uspiješ izdržati sa samim sobom, tek tada napreduješ. Tek tada postaješ čovječan. Tko je milosrdan prema sebi, može i prema drugima biti dobar.
Rad i kontemplacija za monahe uvijek idu zajedno. Od njih možemo još i danas učiti. Budi aktivan. Daj smisao svojemu radu, ali nemoj mu se potpuno prepustiti. U životu je važno balansirati. Iskoristi vrijeme kako bi našao sebe i druge. Ne gubi se u svagdašnjem stresu. Traži tišinu. Tko se želi promijeniti, tko želi sazrijevati i rasti, taj treba prostor tišine. Pusti da tvoja duša diše. Ne daj da te pritisnu porazi i rane. Sve može postati prilika.
U središtu toga umijeća življenja stoji prastaro povjerenje koje može poručiti: ne brini se. Živi sada. Budi posve u sadašnjem trenutku – i uživaj u njemu. To ne znači opuštanje razmaženih duša. To znači mnogo više: probudi se za život. Ne budi stalno negdje drugdje, nego ovdje, sam sa sobom, s osobom koja ti je bliska, s onim što je sada važno. Nemoj se hvatati za ono što je nekoć bilo. Pusti.
»Postati teži. Biti lakši.« Oboje može ići zajedno: ostavljanje i punina, nebo i zemlja, vrijeme i vječnost, ljudsko i božansko. Umjetnost je u otvorenosti za oboje i u trajnom stvaranju ravnoteže između toga dvoga.