Najstarije hrvatske tijelovske propovijedi Ivana Bilostinca

Knjiga objavljena prigodom 330. obljetnice smrti pjesnika, pisca i leksikografa, pavlinskog svećenika Ivana Belostenca (1595.–1675.), koji je svojim leksikografskim djelom zadužio hrvatsku filologiju.

Osim s teološkog i propovjedničkog gledišta, Belostenčeve su propovijedi od velikoga značaja za proučavanje povijesti hrvatskoga jezika. Pisane su jezikom kojim je Belostenec (Bilostinac) propovijedao u Vinodolu, Sveticama, Sv. Petru u Šumi i Lepoglavi. Bio je to trovalentni hrvatski književni jezik zrinsko-frankopanskoga književno-jezičnoga kruga s čakavskim, kajkavskim i štokavskim obilježjima.

Knjiga donosi devet Belostenčevih poticajnih tijelovskih propovijedi, koje je sam Belostenec objavio za svoga života, uključujući i dijelove koji su bili izgubljeni i stoga neobjavljeni u dosadašnjim izdanjima.

Uz propovijedi, pisane na arhaičnom Belostenčevom dijalektu, u knjizi je i Belostenčeva posveta Ivanu Draškoviću na latinskom originalu i u hrvatskom prijevodu, Belostenčev životopis te niz ilustracija i priloga.

Jedini i potpuni primjerak izvornika nalazi se u Franjevačkoj knjižnici u Zagrebu.