Kultura susreta u pastoralnom djelovanju

Riječ je o studiji koja u devet poglavlja donosi brojne teme pastoralne teologije: govori o obrisima nevjere Crkve u Hrvata, o značenju i naravi kulture susreta u suvremenom kontekstu, o susretu Boga i čovjeka u Svetom pismu u svjetlu nove evangelizacije, o značenju kulture susreta u crkvenim dokumentima, prikazuje obrise pastorala šutnjom i slušanjem, analizira značenje i sadržaj pastoralnog obraćenja župne zajednice te progovara o župi kao mjestu susreta i zajednici živih vjerničkih susreta. Autor se u studiji kritički osvrće i na pastoralni rad svećenika i župnika Đakovačko-osječke nadbiskupije i razrađuje tipologiju svećenika i župnika u svjetlu kulture susreta: tradicionalno-konzervativnog, površno-progresivnog angažiranog župnika-svećenika, svećenika i župnika najamnika te svećenika-župnika na sliku Dobroga Pastira.

Izabrane teme pastoralne teologije u okviru kulture susreta dr. Šota potkrijepio je relevantnim izvorima, primjerima iz pastoralne prakse te vlastitim istraživanjima. Pritom svjedoči da su Crkva i njezin pastoral satkani od kulture susreta i susretanja. Ona je put, način, metoda, trajno novi stil, novi jezik, novi govor, sustavan i svakodnevan hod, trajna baština kako bi se stiglo do uspješna pastoralnoga i evangelizacijskoga cilja – navijestiti radosnu vijest današnjemu čovjeku. 

Autor u knjizi naglašava da će pastoralni djelatnik suvremenoga doba biti čovjek autentičnih odnosa i žive vjere ili će se izgubiti u difuznom relativizmu. Zato će ta knjiga biti vrlo korisna svima koji rade u pastoralu i s ljudima kako bi preispitali svoje djelovanje i odnose te pronašli bolje načine pastoralne prakse jer autentičan odnos imperativ je u pastoralnoj službi.