Neokalcedonska kristologija Leoncija Jeruzalemskog

Knjiga Neokalcedonska kristologija Leoncija Jeruzalemskog autora doc. dr. sc. Josipa Kneževića, profesora patrologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, objavljena je u izdanju Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta Univerziteta u Sarajevu i suizdanju Glasa Koncila.

Knjiga je podijeljena u dva dijela. Prvi dio nosi naslov »Prijelaz od kalcedonizma na neokalcedonizam« u kojem je prije svega prikazan kristološki razvoj do Kalcedonskog koncila (451. godine), naznačujući pojedine važne točke kao što su terminološko pitanje i kristološke kontroverze između Efeškog (431. godine) i Kalcedonskog (451. godine) koncila. Nadalje, taj se razvoj nastavlja preko kristoloških rasprava druge polovice V. i VI. stoljeća zajedno s podjelama između protivnika i pobornika kalcedonske kristologije, te služi kao prikaz kontinuiteta između kalcedonske kristologije i neokalcedonizma Leoncija Jeruzalemskog.

Drugi dio knjige nosi naslov »Neokalcedonizam Leoncija Jeruzalemskog« i podijeljen je također u tri poglavlja. Prvo se poglavlje bavi prosopografskim i kronološkim pitanjima vezanim uz život i literarno djelovanje crkvenog oca Leoncija Jeruzalemskog, te terminološkom analizom u njegovoj kristologiji.

Drugo se poglavlje bavi samom njegovom kristologijom, u kojem autor predstavlja sve koncepte njegove kristologije, kao što su: Leoncijev nauk o pojmu hipostaze božanskog Logosa; zatim njegov nauk o pojmu synthesis kao novom načinu sjedinjenja dviju naravi u jednoj hipostazi božanskog Logosa; zatim koncept enhypostaton u kojem autor prikazuje način na koji je ljudska Kristova narav uosobljena u hipostazi božanskog Logosa; zatim predstavlja pitanje/problem trpljenja božanskog Logosa u preuzetom tijelu, pitanje Marijina Bogomajčinstva u Leoncijevoj mariologiji, te na kraju odbijanje nestorijanske koncepcije Theophoros anthropos prema kojoj bi ljudska narav bila nositeljicom božanstva u Kristu.

U trećem poglavlju autor pobija hipotezu prema kojoj bi Leoncijev neokalcedonizam prouzročio pojavu hereza miaenergizma i miateletizma u VII. stoljeću, zaključujući da se pravi izvori ovih dviju hereza nalaze u monofizitizmu i čak u apolinarizmu.